Intervju: Ivana Sataić
Foto: Maja

Gibonni je, u to danas više nitko ne sumnja, jedan od najkvalitetnijih i ujedno najkreativnijih umjetnika na domaćoj maistream sceni koji svojim pjesmama dotiče najdublje i najkompleksnije osjećaje svojih štovatelja. Njegovi nastupi uživo na daleko slove kao doza emotivne svježine za sve one koji žele izaći iz okvira medijski svakodnevno eksponiranih ljudi i događaja. I upravo zato Gibonnijevi albumi i turneje iščekuju se sa neskrivenim nestrpljenjem, ali i velikim očekivanjima.
Samo dan prije početka turneje nazvane Toleranca Tour 2010 sa Gibonnijem smo u Bjelovaru ekskluzivno za naš fan club porazgovarali o novom albumu, predstojećoj turneji, ali i 15-ak godina poznanstva i druženja iza nas.

FAN CLUB: Bi li bilo pošteno pretpostaviti da se album „Toleranca“ bavi tvojim unutarnjim preporodom u smislu neke vrste glazbenog odmaka od ranijih izdanja ili prije da sumira sve koncepte (i prijašnja djela) individualno unutar svake pjesme?
GIBONNI: Možda ovo drugo šta si rekla, dobro si to sročila. Mislim da je malo to i malo je optimističniji možda nego moji albumi od ranije. Zašto? Ne zato što sam se ja promijenio i vidim sad svijet bolje. Ne. Nego ja sam pozitivniji. Ja sam zadovoljan sa svakodnevnim stvarima. Dogode se i tužne stvari, to postoji u „Vrata moje sestre“, postoji u „Vesla na vodi“, izgubio sam neke krasne ljude i jednostavno prioriteti ti se pomaknu i počneš se onako nekako… Zadnjih godina, na primjer od Acoustic/Electric do danas, mi se to počelo događati, uživam u svakoj sekundi jer ne znaš što ti sutra nosi. Eto. That's it. Mislim da se to malo osjeća na ploči.

FAN CLUB: Album je sniman/produciran u nekoliko studija diljem svijeta i to mu je donijelo dodatni medijski naboj, kako pozitivan, tako i negativan. Činjenica je da ga je u svim studijima producirao Nikša Bratoš pa te moram pitati o pozadini ideje produciranja albuma u nekoliko studija sa istim producentom ako polazimo od toga da je producent vodilja ka konačnom zvuku i da svaki studio funkcionira otprilike na isti način?
GIBONNI: Četiri producenta. Znači jedan je Nikša, zatim Brkić, Orešković i Miro Vidović.

FAN CLUB: Dobro. Ali Nikša je tu kao zvijezda vodilja.
GIBONNI: Pa dobro, on je nosio šest-sedam pjesama. Ustvari zvijezda vodilja, glavna zvijezda je pjesma. Mislim da je Nikša stvarno riješio da na taj način nema ego. Možda je više tajna bila u tim studijima snimit nego u tim studijima smiksat ploču. Kad si na nekom mjestu koje ti nabija visoke kriterije nemoguće je da to ne utječe na tebe. Vjerojatno iz tog razloga i postoji u svijetu nekakav kamp za tenisače. Vjerojatno jako dobro djeluje na tebe ako ideš napredovat među ljude koji stravično napreduju ili kao ti, ili brže od tebe i to svima omogućuje da idu naprijed. Nisu to neke stvari koje sam ja izmislio. To jednostavno tako postoji. E sad, ako snimaš u Hrvatskoj ploču ti dijeliš u studiju termin sa nekim tko se želi prijavit na Doru i cijeli kriterij tvojih suradnika je vezan za to. Ali ako ideš snimat u London možda nema tolike razlike u toj silnoj tehnici, nije tolika razlika koliko je razlika u toj atmosferi da su pored tebe, baš su tamo bili Page i Plant, čovječe, i ljudi koji su s nama radili, radili su i sa njima. I samo dođi sa tim kriterijem, sa kriterijem nekoga tko je ipak povijest rock muzike. I sada, na primjer, kriterij što njemu dobro zvuči – on to donese u tvoj studio. I sada nešto krene i on kaže: „Dobro, ipak ste ovo mogli napravit drugačije, bit će vam bolje“. I to stvarno bude bolje. Ili kad kaže: „Ne diraj ovo, to je savršeno.“, onda ti znaš da to ne smiješ dirat jer takva je klima. To je dobro. Ne bi ja trebao ići u London, vjerojatno bi mogao snimat i u Samoboru ako bi u Samobor dolazili Led Zeppelin, ne bi se trebao micat. Još mi je tu bolje, imam i krafne i krempite. *smijeh* Nije problem u tome da ja želim vidjet puta pa putujem nego mi treba ta atmosfera da me guraju ljudi da budem bolji. To me zanima.

FAN CLUB: Osobitost Gibonnija je i u tomu da često dotičeš i neke još uvijek stigmatizirane teme unutar muško-ženskih odnosa, a dio svog uspjeha vjerojatno možeš zahvaliti upravo otvaranju tih kontroverznih društvenih pitanja te u neku ruku generacijskih i kulturnih previranja. Što misliš da je presudno u tvom karakteru i potezima što te izdvaja u masi?
GIBONNI: Ja možda ne mogu reći o drugim ljudima ali ti mogu reći ono što mogu za sebe tvrdit. Ja odgovorno i iskreno, suštinski i u srži iskreno obožavam svoju publiku. To je ono što je iskreno. Ako postoji netko na istoj valnoj dužini onda mi je to publika. Ovo sve između su smetnje. Ne mislim smetnje da meni netko smeta, meni ljudi žele pomoći, ali ponekad dođe do nerazumijevanja. Ja kad pričam sa kritičarima, oni često gledaju okvir, a ne sliku. On ima smetnju svog, kako bi reka', tog nekog nevidljivog stakla, plexiglasa, prozora postavljenih među nama – da li se tu više čuje utjecaj… K'o da je to važno, slušaj bit. Ustvari publika i ja smo jedini na istoj liniji, mi slušamo bit. A ovo sve okolo ili gleda kroz bussines, ili gleda što je to u odnosu na druge, tko sam ja u odnosu na ostale kolege pa nisam tako, ne znam, popularan..*smijeh* To sve govorim sad kroz ha-ha-ha-ha-ha, ali to je istina. Ja se s tim uopće ne bavim. Ja se bavim onime o čemu je moja pjesma jer je moja pjesma o mojoj sestri ili je to… o čemu je ta pjesma, jesam li uspio pogodit ono što me muči. To je jedino što me muči i to jedino razumije publika. Ovi svi ostali isto razumiju, vole ili ne vole ali uvijek sa nekim ali.

FAN CLUB: Gledaju kroz neki drugačiji interes.
GIBONNI: Tako je, kroz drugu dioptriju. Jedino između mene i publike ne postoji dioptrija. Eto, mislim da me to razlikovalo od drugih. Jer mislim da je drugima ipak na prvom mjestu, oni vole muziku, ali ja mislim da možda ljudi ipak onako podlegnu interesima. Ja to ne dam. Ja volim, na primjer… Tvornica i Acoustic/Electric turneja, to je pravi primjer. U svijetu znam samo Springsteena tako, da ima takve mogućnosti da može napunit svaki stadion, a da svejedno ode u malu i neisplativu dvoranu.

FAN CLUB: Tijekom godina razvio si nekoliko aspekata svoje glazbe i stvorio zapravo svoju vlastitu glazbenu marku, iskristalizirao se u jednog od rijetkih koji svojom glazbom i stavovima može utjecati na određenu kategoriju ljudi. No unatoč tomu, je li dovesti do određenih promjena u načinu razmišljanja, pa time i društvenih promjena, danas je gotovo himera, osim ako imaš neke utjecaje u medijima, ili glazba sama za sebe može dotaknuti mase i dovesti do promjena?
GIBONNI: Ja mislim da sam samo sreće imao. Niti sam ja toliko uspio biti pametan. Samo mislim da sam imao sreće biti još ta generacija kad je ljude zanimao sadržaj. Ljude iz medija. Ja sam stvarno imao u tih prvih 10 godina razgovor uvijek o sadržaju. Zadnjih pet godina se pojavilo to da je važnije kao jel' ideš na skijanje. Ne idem, ne skijam. *smijeh* U čemu je problem? Ne mogu onda biti u emisiji? Suludo je to.

FAN CLUB: Upravo te to hoću pitat. Sada kad imaš album vani i medijsku pažnju i kad slušaš ta pitanja takva kakva jesu, možeš li kroz svoje odgovore napraviti odmak od toga i ljudima zapravo ponuditi nešto novo, naprosto to promijeniti?
GIBONNI: Ja mislim da je moja publika polako, ali na jedan pozitivan način to, i mislim i ne bi htio da to dobije jedan negativni prizvuk, ali na jedan način mi postajemo sve više sekta. *smijeh* To je totalno hermetično jer moja publika i ja želimo biti izolirani od agresivne površnosti koja ti se nameće. Mislim na način na koji praktički s nama manipuliraju i što nam sve žele nametnut. Mi imamo paralelni život i paralelni svijet.

FAN CLUB: Karakterizira te i iznimna pozitivna energija koju usmjeravaš i na svoju publiku. Budući da iza tebe stoje jaki sponzori poput T-Mobilea koji imaju svoje zahtjeve i od tebe kao umjetnika očekuju da izrežeš dio sebe da bi se pokazalo samo onaj dio koji je zanimljiv industriji. Kako uspijevaš ujediniti sve svoje pozitivne strane i podijeliti ih sa publikom a pritom ne nauditi u prvom redu sebi, a onda i 'poslu'?
GIBONNI: Sponzor mi u stvari omogućava da mogu imati europski sadžaj po balkanskim cijenama jer oni podmire razliku. Ja sa svim svojim stageom, tehnikom i ambicijom, ne bi uspio imati kartu po ovoj cijeni. Zato ih smatram saveznicima između moje publike i mene, jer te ipak ne prisiljavaju ni sa čim da ti postaneš njihov korisnik.

FAN CLUB: Ali ima i izvođača koji iza sebe imaju velike sponzore ali nisu posvuda, nisu toliko istaknuti koliko je to kod nas.
GIBONNI: Misliš u svijetu?

FAN CLUB: Da. Kod nas u biti i nema drugog izvođača koji sada ima tako jake sponzore.
GIBONNI: Pa bilo ih je, iako ja mislim da je puno pametnije imati ekonomskog sponzora nego političkog. Imali su Prljavo kazalište Benston. To je bilo strašno.

FAN CLUB: Da. Ali nije bilo tako naglašeno. Ono što se kod tebe sada događa je da ljudi već komentiraju da si se pretvorio u T-Mobile.
GIBONNI: Ja to znam. *smijeh* Svi na svijetu imaju sponzora osim U2.

FAN CLUB: Da, točno. Ali U2 je ipak U2.
GIBONNI: Zato je karta 1000 kuna. To je cijena. That's the price. Ti ljudi ipak čine uslugu svima nama da ne bude karta grozna, a da sadržaj bude vrhunski. To ti je neka moja poruka jer to znam da ljudi misle pa mi je drago da si me pitala...

FAN CLUB: Ako govorimo o podršci publike moramo se dotaknuti i web stranice za koju razgovaramo, a to je ona fan cluba Gibonni koji egzistira već 15-ak godina i sa čijim si radom upoznat od samih početaka. Što je to što nas je izdvojilo od ostalih više ili manje uspješnih pokušaja grupiranja fanova, presudan trenutak u kojem smo zaslužili tvoje povjerenje?
GIBONNI: 16!

FAN CLUB: Evo, brojiš točnije od mene.
GIBONNI: Krenulo je u ožujku 1994.

FAN CLUB: Da, ok. Ali ozbiljnije je zapravo krenulo upravo odavde, iz Bjelovara 1995.
GIBONNI: A ja sam ima' tu '94. u glavi. Dobro.

FAN CLUB: No budući da sada odjednom postoji dosta frakcija i razno raznih Internet grupa i svega i svačega želim te pitati što je to što je nas istaklo i zašto si nam dao podršku? Jer da nisi danas vjerojatno ne bi bilo cijele ove priče.
GIBONNI: A slušaj, bili ste dica. Ja se tebe sićan kad si došla i tako. Sićan se, ti neki prvi kontakti su bili i ja san reka: a dobro, dosta ambiciozno, što rade u ovaj sat vani, tko ih pušta? Ali negdje 1996. nakon jednog od mojih najtužnijih koncerata… pazi, bio je koncert odličan, ne pričam o sadržaju nego pričam o pozadini. Koncert u malom Domu sportova. To mi je jedan od najtužnijih dana u životu jer kad ti nakon super koncerta dođu ljudi i kažu: 'Slušaj, bilo ti je samo 900 ljudi, bankrotirali smo, ovo drugo smo sve karte podijelili'  bio sam stvarno deprimiran. Ok. I sad… i onda smo tamo pričali na tribinama. Znači, upoznali ste me u najtužnijoj mojoj fazi pa ako vam se onda nisam smučio onda vjerojatno nešto i valjam. *smijeh*

FAN CLUB: *smijeh* Onda nećeš nikada.
GIBONNI: Da. *smijeh*

FAN CLUB: Hvala ti!

www.andeli-cuvari.com
Bjelovar, 08.04.2010.

Više fotografija sa druženja sa fanovima u Bjelovaru i intervjua potražite u našoj foto galeriji!

(c) Fan club Gibonni, 2010
Molimo, ne objavljujte bez prethodne dozvole!